Pet puta uvršten među najuspješnije odgojno-obrazovne djelatnike u Hrvatskoj, doktor znanosti i pedagog mentor Alen Hasikić profesionalni je put gradio u različitim obrazovnim ustanovama, od dječjih vrtića do visokog obrazovanja. U središtu njegova rada ostaju potrebe djece i mladih, dok vlastita postignuća promatra kroz mogućnost da stečeno znanje i iskustvo budu korisni drugima.

Alen Hasikić, pedagog mentor u Osnovnoj školi Joakima Rakovca u Svetom Lovreču, iza sebe ima godine rada u odgojno-obrazovnom sustavu, niz stručnih i znanstvenih radova te pet priznanja za jednog od najuspješnijih odgojno-obrazovnih djelatnika u Hrvatskoj. Godine 2026. stekao je i titulu doktora znanosti, čime je zaokružio važnu etapu svojega akademskog usavršavanja.

Njegov profesionalni put obuhvaća rad s djecom različitih uzrasta, suradnju s učiteljima, roditeljima i stručnjacima te istraživanje obrazovnih sustava i pedagoških praksi. Istodobno nastavlja edukaciju iz psihoterapije, nastojeći dodatno produbiti razumijevanje ljudskog ponašanja i međuljudskih odnosa.

Unatoč brojnim priznanjima, u prvi plan stavlja svakodnevni rad s učenicima i mogućnost da svojim znanjem pridonese njihovu razvoju.

– Pokreću me znatiželja, zanimanje za ljude i uvjerenje da kvalitetan odgojno-obrazovni rad može pomoći djetetu da prepozna mogućnosti kojih još nije svjesno. Posebno me veseli kada ono što sam naučio nekome postane konkretna podrška – ističe Hasikić.

Od studija hrvatskoga jezika do doktorata iz pedagogije

Hasikićev obrazovni put započeo je studijem hrvatskoga jezika i književnosti nastavničkog smjera, koji je završio 2012. godine u Puli. Interes za odgojno-obrazovni rad potom ga je usmjerio prema pedagogiji, a 2017. godine završio je jednopredmetni diplomski studij na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Studij je završio uz priznanje cum laude, ostvarivši uspjeh među deset posto najboljih studenata diplomskog studija.

Odluka o nastavku obrazovanja u području pedagogije proizašla je iz interesa za razumijevanje razvoja djece i mladih, ali i mogućnosti da stečeno znanje primjenjuje u neposrednom radu s njima.

“Biti pedagog za mene znači prepoznati mogućnosti za razvoj i onda kada su one zaklonjene teškoćama, nesigurnošću ili ponašanjem koje nam je teško razumjeti.”

Na njegov profesionalni izbor utjecala su i iskustva iz vlastitog školovanja, posebno susreti s pedagozima čiji su mu pristup učenicima i način rada ostali u sjećanju.

– Pamtim ih kao divne ljude i stručnjake koji su svojim pristupom pokazivali koliko učeniku može značiti kada ga netko sasluša, razumije i podrži. Njihov primjer približio mi je ovu profesiju – prisjeća se.

Tijekom profesionalne karijere radio je u različitim odgojno-obrazovnim ustanovama na području Labinštine i šire Istre. Iskustvo je stjecao u Centru „Liče Faraguna” u Labinu, Dječjem vrtiću „Gloria”, osnovnim školama u Nedešćini, Raši i Labinu, Srednjoj školi Mate Blažine te Umjetničkoj školi Matka Brajše Rašana u Labinu.

Dio profesionalnog angažmana ostvario je i u visokom obrazovanju. Kao vanjski suradnik Fakulteta za odgojne i obrazovne znanosti Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli sudjelovao je u izvođenju kolegija iz područja predškolske pedagogije i teorija predškolskog odgoja.

Rad u ustanovama različitih obrazovnih razina omogućio mu je stjecanje iskustva u gotovo svim segmentima odgojno-obrazovnog sustava, od ranog i predškolskog odgoja do visokog obrazovanja. Među posebno vrijednim iskustvima izdvaja i vođenje radionice i igraonice za djecu s teškoćama u razvoju u okviru projekta „Labin – zdravi grad”.

Uz neposredan rad razvijao je i znanstveno-istraživačku djelatnost. Njegovi stručni i znanstveni interesi obuhvaćaju obiteljsku otpornost i rizična ponašanja srednjoškolaca, socijalnu kompetentnost djece rane i predškolske dobi, kompetencije odgojitelja te samoučinkovitost učitelja. Autor je i suautor više stručnih i znanstvenih radova.

Važan akademski uspjeh ostvario je 2026. godine, kada je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku doktorirao na doktorskom studiju Pedagogija i kultura suvremene škole.

 

U doktorskom radu pod naslovom „Komparativno istraživanje promjena u sustavima obveznog odgoja i obrazovanja Estonije, Finske i Singapura te Hrvatske, Slovenije i Srbije” bavio se promjenama u obrazovnim sustavima, društvenim statusom učitelja, postignućima učenika i ulogom nositelja obrazovnih promjena.

Stečena znanja i istraživačke rezultate nastoji povezivati sa svakodnevnom pedagoškom praksom, smatrajući da profesionalni razvoj ne završava formalnim obrazovanjem.

– Biti pedagog za mene znači i trajno učiti. Znanstveni rad i stručna usavršavanja pomažu mi da preispitujem vlastite postupke i promišljenije biram pristupe – objašnjava.

Iza svakog djeteta krije se priča koju treba razumjeti

Premda su obrazovanje i znanstveni rad važan dio njegove profesionalne biografije, Hasikić ističe da se suština pedagoškog poziva ogleda u svakodnevnom odnosu s učenicima.

U radu s djecom posebnu pozornost posvećuje razumijevanju njihovih potreba, prepoznavanju sposobnosti i stvaranju okruženja u kojem se mogu osjećati prihvaćeno i sigurno. Smatra da ponašanje učenika nije moguće razumjeti bez sagledavanja okolnosti u kojima odrastaju, njihovih iskustava i izazova s kojima se suočavaju.

– Prije nego što donesemo zaključak o djetetu, važno je zastati i pokušati shvatiti što nam ono svojim ponašanjem govori. Iza odbijanja zadatka, sukoba ili povlačenja mogu stajati vrlo različite potrebe – objašnjava.

Takav pristup podrazumijeva da se učenika ne promatra isključivo kroz poteškoće koje pokazuje, nego i kroz njegove interese, sposobnosti i potencijale. Razvijanje osjećaja pripadnosti, samopouzdanja i samostalnosti smatra važnim dijelom odgojno-obrazovnog procesa.

Istodobno naglašava važnost jasnih granica i odgovornosti. Razumijevanje djetetovih potreba ne podrazumijeva opravdavanje svakog ponašanja, nego uspostavljanje odnosa u kojem učenik može razumjeti posljedice vlastitih postupaka, a da pritom ne izgubi osjećaj prihvaćenosti i poštovanja.

Posebno zadovoljstvo u poslu pronalazi u praćenju napretka učenika, koji se ne mora uvijek očitovati kroz ocjene ili velika postignuća. Ponekad je riječ o naizgled malim, ali za dijete važnim promjenama: spremnosti da zatraži pomoć, uključi se u zajedničku aktivnost ili nakon nesporazuma sasluša drugu osobu.

S druge strane, među najvećim izazovima pedagoškog rada izdvaja usklađivanje potreba učenika, očekivanja roditelja i učitelja te mogućnosti koje škola ima na raspolaganju. Posebno je zahtjevno raditi u situacijama u kojima promjene zahtijevaju duže vrijeme, strpljenje i kontinuiranu suradnju.

Značajan dio njegova profesionalnog interesa usmjeren je na prevenciju, razvoj socijalnih kompetencija, poštovanje različitosti i odgovorno ponašanje djece i mladih u digitalnom okruženju.

Upozorava i na činjenicu da se doprinos školskih pedagoga često ne može prikazati jednostavnim pokazateljima. Njihov rad obuhvaća individualne razgovore, savjetovanja, radionice, suradnju s roditeljima i stručnu podršku učiteljima, a rezultati takvih aktivnosti nerijetko postaju vidljivi tek nakon određenog vremena.

– Uspješna prevencija često nema dramatičan ni lako uočljiv rezultat. Njezina se vrijednost može pokazati u tome da učenik ranije potraži pomoć, da se nesporazum pravodobno razriješi ili da učitelj dobije podršku prije nego što teškoća postane izraženija – ističe.

Pet priznanja i doktorat kao potvrda kontinuiranog rada

Godina 2026. za Hasikića je obilježena dvama značajnim profesionalnim postignućima. Uz stjecanje doktorata, peti je put uvršten među najuspješnije odgojno-obrazovne djelatnike u Hrvatskoj.

 

Ponavljanje takvog priznanja za njega predstavlja potvrdu dugogodišnjeg rada, stručnog usavršavanja i nastojanja da unaprijedi pedagošku praksu. Ipak, naglašava da su javno prepoznata postignuća samo jedan dio znatno složenijeg procesa.

“Ljudi najčešće vide trenutak u kojem je nešto završeno: dodjelu nagrade, promociju, objavljen rad ili uspješno proveden projekt. Mnogo je manje vidljiv proces koji tome prethodi.”

Iza priznanja i akademskih titula stoje godine pripremanja aktivnosti, izrade stručnih materijala, čitanja, istraživanja, usavršavanja i suradnje s kolegama. Važan dio tog procesa, smatra, čini i spremnost na preispitivanje vlastitih postupaka i načina rada.

Poseban izazov predstavljalo je usklađivanje doktorskog istraživanja sa svakodnevnim školskim obvezama. Dok rad pedagoga zahtijeva stalnu dostupnost učenicima, roditeljima i učiteljima te spremnost na nepredvidive situacije, znanstveni rad podrazumijeva dugotrajnu koncentraciju, analizu literature, istraživanje i pisanje.

Ustrajnost je, prema njegovu iskustvu, jedna od važnih pretpostavki profesionalnog napretka. Međutim, upozorava da se uspjeh ne bi trebao poistovjećivati s pretjeranim odricanjem i zanemarivanjem privatnog života.

– Ne bih želio mladima poslati poruku da je iscrpljenost dokaz ambicije. Dugoročno je važno sačuvati zdravlje, odnose i interese izvan posla. Uspjeh mi ima puniji smisao kada ga mogu doživjeti s osjećajem zadovoljstva i imati energije za ono što dolazi nakon njega – poručuje.

Obiteljski korijeni u Bosni i Hercegovini i povezanost s Istrom

Uz profesionalni i akademski razvoj, važan dio Hasikićeve životne priče čine obiteljski korijeni u Bosni i Hercegovini te povezanost s Rašom i Istrom.

Njegovi roditelji potječu s područja Srebrenika, odnosno Dubokog Potoka, i Brčkog, a obiteljsko podrijetlo smatra važnim dijelom vlastitog identiteta.

“Ponosan sam na svoje podrijetlo i na mjesta iz kojih potječu moji roditelji: na područje Srebrenika, odnosno Duboki Potok, i na Brčko. Ta su mjesta važan dio moje obiteljske priče i osjećaja pripadnosti. Uz njih povezujem svoje korijene, ali i vrijednosti koje su roditelji prenijeli na mene i koje nastojim živjeti u osobnom i profesionalnom životu.”

Podršku roditelja izdvaja kao jedan od važnih poticaja tijekom školovanja i profesionalnog razvoja. Njihovo povjerenje i ohrabrenje pomogli su mu u donošenju odluka o nastavku obrazovanja, stručnom usavršavanju i ostvarivanju postavljenih ciljeva.

Zbog toga vlastita akademska i profesionalna postignuća ne promatra odvojeno od obitelji i vrijednosti koje je usvojio tijekom odrastanja.

– Ponos na podrijetlo za mene uključuje odgovornost da svojim postupcima pokažem vrijednost onoga što sam od roditelja primio – ističe.

Povezanost s Bosnom i Hercegovinom, Rašom i Istrom za njega ne predstavlja različite ili suprotstavljene identitetske odrednice. Naprotiv, iskustva i vrijednosti povezane s tim sredinama smatra međusobno nadopunjujućima.

Govoreći o Raši, ističe potencijal toga mjesta, ali i potrebu za snažnijim razvojem sadržaja namijenjenih djeci i mladima. Smatra da ulaganja u infrastrukturu trebaju pratiti kvalitetni odgojno-obrazovni i preventivni programi, dostupnost stručnjaka te mogućnosti za kontinuirano razvijanje interesa i sposobnosti.

Povremene radionice i pojedinačni događaji, prema njegovu mišljenju, ne mogu zamijeniti dugoročnu podršku. Djeci i mladima potrebni su redoviti sadržaji, stručna pomoć i okruženje u kojem imaju priliku aktivno sudjelovati tijekom cijele godine.

Posebnu važnost pridaje i prihvaćanju različitosti, smatrajući da se odnos prema drugima najbolje očituje u svakodnevnim postupcima, a ne samo u načelnom zagovaranju određenih vrijednosti.

– Poštovanje različitosti pokazujemo svakodnevnim postupcima: načinom na koji izgovaramo nečije ime, zanimanjem za njegovo iskustvo, reagiranjem na omalovažavanje i podrškom djetetu koje se tek upoznaje s jezikom ili novom školskom sredinom. Upravo u takvim situacijama učenici uče koliko su vrijednosti o kojima govorimo prisutne u našim odnosima – naglašava Hasikić.

Takva načela nastoji primjenjivati i u vlastitom pedagoškom radu. Važnim smatra stvaranje školskog okruženja u kojem nijedno dijete neće osjećati potrebu skrivati svoje obiteljsko podrijetlo, pripadnost ili običaje kako bi bilo prihvaćeno.

Znanje i iskustvo kao doprinos zajednici

Profesionalni razvoj Hasikić ne promatra isključivo kroz osobna postignuća. Smatra da stečeno znanje i iskustvo dobivaju dodatnu vrijednost kada se dijele s drugima, posebno s mladima koji tek započinju obrazovni ili profesionalni put.

Takav doprinos ne mora se ostvarivati isključivo kroz velike projekte. Može uključivati razmjenu stručnih materijala, pomoć kolegama, sudjelovanje u zajedničkim aktivnostima ili savjetovanje mladih koji razmišljaju o budućem obrazovanju i zanimanju.

Važnim smatra i otvoreno govoriti o izazovima koji prate profesionalni razvoj, jer priznanja i ostvareni ciljevi često ne otkrivaju poteškoće, neizvjesnosti i odluke koje su im prethodile.

Uz školske i znanstvene obveze nastavlja edukaciju iz psihoterapije, kroz koju želi dodatno razvijati znanja o ljudskom ponašanju, odnosima i osobnom razvoju.

Slobodno vrijeme posvećuje čitanju, fotografiji, slikanju i odlascima u teretanu, a posebno mjesto u njegovoj svakodnevici zauzimaju i dva psa.

Mladima koji se nalaze pred važnim obrazovnim i životnim odlukama savjetuje da ne osjećaju pritisak zbog potrebe za unaprijed definiranim planom. Smatra da je važno istraživati vlastite interese, upoznavati različite mogućnosti i prihvatiti da se profesionalni smjer tijekom života može promijeniti.

– Ne krećemo svi iz jednakih okolnosti. Neke prepreke zahtijevaju dodatno vrijeme, prilagodbu plana ili pomoć drugih. Zato bih mladima poručio da vlastitu vrijednost ne procjenjuju prema brzini kojom netko drugi napreduje – poručuje.

U budućem profesionalnom radu namjerava nastaviti povezivati znanstvena istraživanja, stručnu suradnju i neposredan rad s učenicima. Posebno ga zanima mogućnost primjene istraživačkih spoznaja u svakodnevnoj odgojno-obrazovnoj praksi.

„U daljnjem radu želim nastaviti povezivati istraživanje, stručnu suradnju i neposredan rad s učenicima. Posebno mi je važno da se znanje može pretočiti u konkretne preporuke, korisne materijale i aktivnosti koje drugima olakšavaju učenje i rad.”

Iako njegova biografija obuhvaća pet priznanja za jednog od najuspješnijih odgojno-obrazovnih djelatnika u Hrvatskoj, doktorat i brojne stručne angažmane, način na koji želi da ga drugi pamte nije vezan prvenstveno uz akademske titule.

Važnije mu je kakav je odnos izgradio s učenicima i ljudima s kojima je radio te jesu li u njegovu pristupu prepoznali razumijevanje, pravednost i spremnost na podršku.

„Volio bih da me učenici pamte kao osobu koja ih je saslušala, ozbiljno shvatila i bila pravedna prema njima. To uključuje i postavljanje granica te razgovore koji nisu uvijek ugodni. Volio bih da ljudi preda mnom mogu reći da nešto ne znaju ili da im je teško, bez straha da će zbog toga biti manje vrijedni u mojim očima.”

(Piše: Azra Kljajić)