Jedan darovani kimono, dječačka znatiželja i ljubav prema borilačkim vještinama bili su početak sportske priče koja traje gotovo tri desetljeća
Muhamed Alićajić, rodom iz Tršca kod Cazina, svoj je život posvetio džudu i odgoju mladih sportaša, a Judo klub „Meto” Labin danas okuplja oko 220 djece i mladih. Kroz njegove su dvorane prošle brojne generacije, osvajale medalje i stjecale životne vrijednosti koje ostaju mnogo duže od sportskih rezultata. Posebnu vrijednost njegovoj priči daje činjenica da su očev put nastavili sinovi Denis i Dino, pretvarajući dugogodišnju posvećenost sportu u obiteljsku tradiciju.
Naš sagovornik rođen je u Tršcu, općina Cazin, a u Labin je iz Bosne i Hercegovine došao s jedanaest godina. Tako je u Labinu na poziv nekoliko prijatelja koji su već trenirali džudo, počeo dolaziti na treninge.
– Judo sam počeo trenirati jer su me prijatelji pozvali da im se pridružim, a borilačke su me vještine zanimale još odmalena. Prvi kimono poklonio mi je trener Meto i taj mi je dar ostao u posebnom sjećanju – kaže nam na početku razgovora.
Alićajić je po struci viši sportski trener, a obrazovanje je stekao na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu, gdje je završio Višu školu, smjer fizička priprema sportaša. Uz dugogodišnji angažman u sportu, iza sebe ima i 26 godina rada u policiji, od čega je 24 godine proveo u kriminalističkoj policiji u Labinu i Puli.
U njegovim sportskim počecima, uz Luciana Šumberca, važnu je ulogu imao trener Gracijano Kiršić, a s posebnim se poštovanjem prisjeća i pokojnog Branka Papeša, tadašnjeg tajnika kluba.
Džudo je za njega od samih početaka bio mnogo više od sportske aktivnosti, kroz treninge je stjecao prijateljstva, odrastao i razvijao ljubav prema sportu. Nakon što su tadašnji treneri prestali voditi klub, jedno se vrijeme posvetio budokaiju i kickboxingu. Ipak, ljubav prema džudu nije ga napustila te se nakon zaposlenja u policiji aktivno uključio u obnovu rada kluba.
– Džudo je ostao moja najveća sportska ljubav. Budući da je džudo u Labinu tada bio u zastoju, uključio sam se u njegovo ponovno pokretanje. Tako je počelo razdoblje rada koje traje približno trideset godina – ističe on.
Klub koji okuplja više od 200 djece
Judo klub „Meto” Labin danas okuplja oko 220 djece i mladih iz Labina i okolice, od kojih približno 50 trenira u Potpićnu. Najbrojniji su polaznici vrtićke i osnovnoškolske dobi, a među članovima su i srednjoškolci. Tijekom gotovo trideset godina djelovanja kroz klub su prošle brojne generacije mladih džudaša, čime se svrstao među najbrojnije sportske kolektive u Labinu, odmah iza rukometnih i nogometnih klubova.
Kontinuiran rad i predanost trenera potvrđuju i sportski rezultati, a članovi kluba gotovo svake godine osvajaju medalje na državnim natjecanjima. Ipak, za Alićajića uspjeh ne predstavljaju isključivo osvojena odličja. Mnogo važnijim smatra stvaranje okruženja u kojem djeca razvijaju sportske vještine, usvajaju zdrave životne navike te izrastaju u odgovorne, disciplinirane i samostalne osobe.
– Najponosniji sam na djecu i njihove roditelje koji su prepoznali naš trud, rad i zalaganje. Povjerenje koje nam roditelji daju i brojnost djece koja svakodnevno dolaze na trening za mene su najveći uspjeh kluba. Medalje i rezultati jesu važni, ali stvaranje zdravog okruženja u kojem djeca rastu i razvijaju se za mene je najveća nagrada – ističe.
U razvoju kluba posebno ističe doprinos kolege i trenera Morena Frankovića, nositelja majstorskog pojasa 6. dan. Važnu ulogu imaju i nekadašnji članovi koji su s vremenom postali treneri i svoje znanje prenose novim generacijama. Rad kluba najvećim se dijelom financira članarinama, uz potporu Grada Labina i Općine Kršan. Grad je klubu osigurao prostor na Vinežu, u kojem se nalaze dvije manje judo dvorane i jedna sportska dvorana.
– Nakon toliko godina rada, vlastita dvorana za naš klub je veliki korak naprijed. Omogućuje nam kvalitetniji i ozbiljniji rad, više posvećenosti djeci i daljnje unapređenje treninga. To je nešto što smo dugo željeli i što nam daje dodatne mogućnosti za razvoj kluba – kaže Alićajić.
Odgoj i vrijednosti važniji od medalja
Za Muhameda Alićajića džudo je mnogo više od borilačke vještine i sportskog nadmetanja. Smatra ga važnim dijelom odgoja i osobnog razvoja djece, kroz koji se, uz sportske vještine, usvajaju disciplina, odgovornost, poštovanje prema drugima i međusobno uvažavanje. Upravo su te vrijednosti temelj njegova dugogodišnjeg trenerskog rada.
„Želim da djeca iz džuda ponesu mnogo više od sportskih vještina. Važni su poštovanje, disciplina, odgovornost i međusobno uvažavanje. Volio bih da ono što nauče u dvorani primjenjuju i u svakodnevnom životu. Klub doživljavam kao veliku obitelj u kojoj se međusobno poštujemo, pomažemo i zajedno napredujemo”, govori.
Pozitivne učinke bavljenja sportom prepoznaje i u osobnom razvoju svojih polaznika, koji s godinama postaju samopouzdaniji, discipliniraniji i odgovorniji. Posebno zadovoljstvo predstavljaju mu susreti s nekadašnjim članovima kluba koji su danas uspješni i ostvareni ljudi, među kojima su mnogi stekli i visoko obrazovanje. Njihovi životni putevi za Alićajića su potvrda da se vrijednost trenerskog rada ne ogleda samo u sportskim rezultatima, nego i u doprinosu odrastanju i oblikovanju novih generacija.
Obiteljska priča koja se nastavlja na tatamiju
Unatoč desetljećima provedenima u džudu, Alićajić ne razmišlja o odustajanju od trenerskog rada, već je redovito u dvorani. S ostalim trenerima sudjeluje u radu kluba, u kojem se svakodnevno održava četiri do šest treninga. Ondje provede oko dvadeset sati tjedno, dok su vikendi uglavnom posvećeni natjecanjima.
“Bez treninga i svakodnevnog boravka u dvorani ne bih mogao zamisliti svoj život. Džudo je postao dio mene, a najveća motivacija mi je brojnost djece na treninzima. To mi pokazuje da radimo dobar posao i da roditelji i djeca prepoznaju naš trud. Upravo me to potiče da i dalje ulažem svoje vrijeme i energiju u ovaj sport”.
Dugogodišnja posvećenost džudu u obitelji Alićajić prerasla je u tradiciju koju danas nastavljaju Muhamedovi sinovi Denis i Dino. Obojica su završila fakultetsko obrazovanje te stekla stručne kvalifikacije za džudo trenere na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu, a danas aktivno sudjeluju u radu kluba. Zajedno s ostalim trenerima preuzeli su dio obveza koje je Muhamed godinama obavljao samostalno, pridonoseći daljnjem razvoju kluba. Uz njih, trenerski tim čine Esmir Sadiković, Nikol Boneta i Paola Širol.
Zajednički rad sa sinovima za Alićajića ima posebno značenje jer mu omogućuje da s njima dijeli iskustvo i znanje stjecano tijekom desetljeća trenerskog rada, ali i da uvažava njihove ideje i nove pristupe.
„Ponosan sam na svoje sinove. Lijepo je vidjeti da su odabrali nastaviti put koji je i meni toliko značio.”
Iako ih povezuju obiteljski odnosi, u radu kluba nastoje djelovati kao ravnopravni kolege. Različita mišljenja smatra prirodnim dijelom suradnje, a otvoren razgovor i zajedničko donošenje odluka ključnima za napredak kluba. Ističe kako i sam mnogo uči od svojih sinova, čije znanje i drukčiji pogledi pridonose unapređenju trenerskog rada.
Uz snažnu povezanost s obitelji i sportom, Alićajić njeguje i svijest o vlastitim korijenima. Ponosno ističe svoje bošnjačko podrijetlo te trajnu povezanost s rodnim Tršcem i Cazinom. Istodobno, Labin doživljava kao sredinu u kojoj je odrastao, izgradio profesionalni i obiteljski život te se uvijek osjećao prihvaćeno. Upravo vrijednosti zajedništva, ravnopravnosti i međusobnog poštovanja nastoji njegovati i u klubu koji okuplja djecu različitih nacionalnih i vjerskih pripadnosti.
– Ponosan sam na svoje bošnjačko podrijetlo i nikada nisam izgubio povezanost s krajem iz kojega potječem. Kod nas treniraju djeca različitih nacionalnosti i vjeroispovijesti, ali na tatamiju smo svi jednaki i svi pripadamo istoj sportskoj obitelji – naglašava sagovornik.
Za dugogodišnji doprinos razvoju džuda Alićajić je primio priznanja Grada Labina, dok su njegovi sinovi za svoj rad nagrađeni priznanjima Općine Kršan. Nositelj je crnog pojasa 4. dan, do kojeg je napredovao kroz godine predanog rada, usavršavanja tehnika i kontinuiranog stjecanja znanja. Ipak, osobna priznanja i sportska postignuća za njega imaju manju vrijednost od zadovoljstva koje osjeća pri susretima s nekadašnjim polaznicima. Posebno ga raduje kada mu bivši članovi govore koliko im je bavljenje džudom značilo tijekom odrastanja i kasnije u životu, kao i činjenica da su mnogi od njih stekli crni pojas te i sami postali treneri.
Govoreći o budućnosti Judo kluba „Meto” Labin, Alićajić ističe važnost kontinuiranog razvoja, očuvanja brojnosti članstva, unapređenja uvjeta za treniranje i postizanja novih sportskih uspjeha. Jednako važnim smatra poticanje djece na bavljenje sportom od najranije dobi. Roditeljima poručuje da djecu uključe u sportske aktivnosti, neovisno o tome hoće li njihov izbor biti džudo ili neki drugi sport, jer su tjelesna aktivnost, druženje i usvajanje zdravih životnih navika važni za njihov cjelokupan razvoj.
– Važno mi je da stvaramo nove trenere i da Judo klub “Meto” Labin ostane mjesto na kojem će se svako dijete osjećati prihvaćeno i sigurno. Vjerujem da će sinovi zajedno s ostalim trenerima nastaviti razvijati klub – poručuje.
Uz zadovoljstvo postignutim rezultatima i generacijama sportaša koje je odgojio, posebno mjesto u njegovu životu zauzima obitelj. Nedavno je postao i djed, a ne skriva želju da jednoga dana i njegov unuk zakorači na tatami. Ipak, naglašava kako mu je najvažnije da samostalno odabere vlastiti put, uz bezuvjetnu podršku obitelji.
Od dječaka kojemu je trener Meto darovao prvi kimono do oca čiji sinovi danas nastavljaju njegov rad, džudo je postao poveznica generacija i trajna obiteljska vrijednost. U klubu koji nosi ime njegova prvog trenera ta se priča nastavlja svakim novim treningom i svakim djetetom koje prvi put zakorači na tatami.
(Piše: Azra Kljajić)















